Govor dr. Ignjata Brlića u Hrvatskom saboru, LXXVI saborska sjednica držana dne 16. srpnja 1870.
Brlić izražava svoje stajalište o prijedlogu novog izbornog reda za Hrvatski sabor, analizirajući pritom parlamentarne sustave zapadno-europskih zemalja na primjere kojih se poziva u vlastitoj argumentaciji.
Izvornik: Dnevnik Sabora trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije držana u glavnom gradu Zagrebu godine 1868.-1871., Zagreb, Tiskara „Narodnih novinah“ (s. a.), 966.-973.
Ilustracija: Ignjat Brlić, Arhiv obitelji Brlić, Slavonski Brod, kutija 64, svežnjić 6
Ključne riječi: sabor (parlament), glavna obilježja parlamentarizma, britanski parlamentarizam, belgijski parlament, izborni red za Hrvatski sabor, opće pravo glasa, pravo glasa ženama, prava parlamenta
(…) „Svi državnici smatraju i svi noviji ustavi označuju zakon i izbornom redu temeljnim zakonom, t. j. zakonom takovim, od kojega često budućnost zemlje ili države zavisi. (…) Kad je danas o saboru i o saborskom ustrojstvu govor, onda političko-pravnička znanost razumieva pod tim izrazom posve druge pojmove nego prije, kad je naime za stališe sabore govor bio. Danas se razumieva pod izrazom sabor onaj način narodnoga zastupstva, koji je, izuzam Englezku, gdje je voće od najdavnijih vremenah politički ustav razvijen i povjestnički učvršćen, u svih drugih državah i istom kasnije, i to u najnovije doba na temelju obće pripoznatih političkih državno-pravnih potrebah, osnovno i život priveden. (…) U Englezkoj počiva ustroj sabora, obseg njegovih pravah, vršenje istih, vrieme i način sazivanja i zaključenja sabora i sam poslovnik na izvjestnih povjestničkih činjenicah i stranom samo na pismenom pravu, na kr. odpisih i bilateralnih zakonih, a takodjer velikom stranom na pravnih običajih. Tako je gg. zaisto čudnovato, da za englezki parlament ni danas još neobstoji zakon, da se sjednice parlamenta držati imadu, ali tamo je ipak od vajkada javnost sjednicah i bez zakona uvedena (…)
Mi sada stupamo, da stvorimo sustavni zakon o zakonodavnoj vlasti naše domovine. Ovdje je glede pravnoga izvora stvar dakako mnogo lakša, gdje se radi o ustavu na papiru ili tako zvanom pisanom ustavu. Mi radimo o tom, da stvorimo zakon o zakonodavnoj vlasti, a već oblik kojim to pred visoku kuću stavljamo, naime u dvie zakonske osnove, neodgovara zahtjevu i napredku znanosti. Obje su zakonske osnove jedna cjelina, pa bi zato u jednoj zakonskoj osnovi izradjene biti morale. (…)
Kazao sam već, da ovaj način narodnoga zastupstva, koji je danas u države uveden, obstoji na obće priznanoj političkoj državno-pravnoj potrebi. Obća svrha i stvarna potreba zastupničkoga tiela počiva na svobćem razumnom i naravnom pravu naroda, da pri uredjenju svojih javnih poslovah stvarno sudjeluje. Prema dužnosti naroda ili cjelokupnoga državnoga gradjanstva, da za državne svrhe poreze i ostale terete snositi mora, prema toj dužnosti obstoji naravno pravno naroda, a upliva na potrošak tih daćah i porezah i na cjelokupno ustrojstvo i upravu države, od koje baš bitno vrst i obseg tih raznih daćah zavisi. (…)
Pošto sam dosele u obće razložio razvoj i značaj sabora prelazim na sastavine istoga i na izborni sustav. Velika je razlika, koja u tom pogledu sada vlada medju prvašnjim saborom stališkim i medju sadašnjim predstavničkim zastupstvom, representativnim ili ustavnim zastupstvom, kako ga znanost nazivlje. U starih saborih nije bio cieli narod zastupan, nego samo pojedini stališi (…) Od svih staliških saborah, poznato će biti gospodi, najvažniji je onaj, držan u Francezkoj god. 1788., poznat pod imenom ‘états generaux’. (…) U Škandinaviji t. j. Švedskoj, Norvežkoj i Danskoj nalazimo od najstarijih vremenah poglavito konservativne elemente. Tako nalazimo još i danas u jedinoj Švedskoj kraljevini sačuvan stališki sabor. Tamo sabor sastoji iz 4 kuće; jedna je svećenička, druga vitezovah, treća gradjanah i četvrta seljakah. Dakle ondje se sačuvala ta forma saborisanja do naše dobe, a poviest vazda za Škandinaviju pripovieda, da je najbolja čuvarica starogermanskih običajah.
U Englezkoj naprotiv nije načelo feudalizma svojim oštrim lučenjem stališah i raztrojenosti države u povlaštene kaste nikada stalnoga korjena zahvatilo. U Englezkoj vazda se je u bitnosti uzdržala uzvišenija pomisao o organičkom jedinstvu države i o nerazdieljivoj cjelokupnosti naroda i njegovih interesah. Odtuda vdimo, da se u Englezkoj nikada saborski ustav po kurijah udomio nije. Predstavničko tielo Englezke sastojalo se je izprva kao i u drugih zapadno-europskih državah samo iz dostojanstvenikah crkvenih i svjetovnih. Ali već za rana nalazimo, da su stališi englezki pozvali takodjer gradove i grofije, t. j. kotare, u svoju sredinu, i da su zajedno s njimi kroz neko vrieme jednu skupštinu sačinjavali, dok se nisu napokon razpali u dvie kuće, u gornju i dolnju. Na ovaj način vidimo, da je englezki parlament već u starije vrieme onaj temeljni oblik poprimio, u kojem ga i danas nahodimo i koji drugim državam uzorom služi. U tom uzoru nadkriljuje englezki parlament po mojem shvaćanju jedini belgički parlamenat i to zato, jer se ondje obje kuće ili komore saborske biraju iz jednoga nerazdieljivoga naroda, naime isti birači biraju zastupnike za gornju kuću ili senat i za doljnju kuću; za senat, gornju kuću, izborno pravo pasivno jedino zavisi od starijih godinah i većega poreza; po tom dakle, što je u belgijskom saboru nerazdieljivi cjelokupni narod bez razlike stališa zastupan, zaslužuje isti prednost pred svakim drugim, pa kad je godine 1848. ovim uzorom ustavnoga života prokrčila put takodjer u ostale države europske, tada je takodjer i Ugarska prihvatila, spoznav duh vremena, ona načela, te jim je u svom zakonu od godine 1848. ono mjesto opredielila, koje po napredku ljuskom i znanosti zaslužuju. (…)
Po ovom, što sam dosada naveo, vide gospoda, da sam ja zato, da se izbori po načelu obavljati imaju neposredno, i u obće iz nerazdieljive cielokupnosti naroda; ali radi toga nisam za bezograničeno pravo izborah.
Pravo izbora ograničeno je već po naravi stvari, n. pr. glede spola. U nas naravski još se ni pomisliti nemože, da bi se ženam dalo pravo, zastupnike birati.
U Americi i Englezkoj, u tih naprednih državah, naravski o tom se mnogo radi, i već je u Americi došlo i do glasovanja o tom, da se ženam pravo izborno podieli.
Tako isto nisam ni za tako zvani ‘suffrage unniverselle’; nisam zanj od to doba, odkad vidim, da se u despotičkoj ruci takovo sredstvo zlorabi.
Ja sam za cenzus, ja sam za to, da se pravo izbora ograniči censusom, al se ipak nikako nemogu slagati sa predležećom zakonskom osnovom, koja nerazmierno za naše okolnosti označjuje veliki censzs sa 500 for. (…)
Ja zabacujem posredne izbore s ovih razlogah, jer o posrednih izborih u uzornih ustavnih državah neće se ni da čuje, nadalje, jer narod prije se nauči, kao što izkustvo uči, dobre zastupnike nego li dobre izbornike birati, nadalje, jer zastupnik, koji je po biračih izabran, nezastupa neposredno narod, nadalje, jer samo neposredno izabrani zastupnik javno mnienje za sebe imade, a to je u politici od velike važnosti (…)
Kakva prava ima sabor, to treba svaki izborni zakon jasno, bistro i sustavno izreći, a toga u našem zakonu nema nego su ova prava, u koliko su izražena, kojekuda razbacana. Medju ova stožerna prava spada naime: prvo, sudjelovanje u zakonodavstvu, t. j. pravo zak. predloge Nj. Veličanstvu podnesti, koji uslied sankcije zadobio kriepost zakona, jer zakonodavna vlast nevrši se samo po saboru, nego i po kruni, oba faktora moraju biti spojena.
Drugo je pravo budget, t. j. pravo opredjeljivati dohodak i potrošak državni. (…)
Treće je pravo porezovanja; uslied naše nagodbe mi ovoga prava u našem saboru nemamo.
Četvrto je pravo kontrole, naime sabor ima pravo viditi, da li je vlada zbilja po budgetu postupala, da li je opredieljene svote samo u onu svrhu potrošila, u koju su dozvoljene, i ako nije, valja postupati proti njoj.
Peto je pravo inicijativa, t. j. pravo zakonske predloge praviti. U ustavnih državah pravo inicijative uživa ne samo sabor, nego i kruna, kao što i kod nas, a napokon i sudbena vlast; dakle sve tri vlasti, na koje je državna vlast razdieljena, imadu pravo inicijative.
Šesto i ovo je, o čem se je više putah u našem saboru sumnja podigla, naime medju stožerna prava računa se takodjer i to, da sabor ima pravo putem adrese na krunu, putem interpelacije, putem molbah, putem tegobah u svoje ime ili za pojedine gradjane stvarno, premda samo posredno na upravu države uplivati. (…)
Kad imamo pravo interpelacije, onda zaista imademo i pravo na upravu države uplivati. (…)
Napokon sedmo je pravo sabora, da dotične odgovorne poglavice svoje vlade pod obtužbu staviti može. (…)
Svi pisani ustavi, pa i ugarski, kojega smatram uzorom, sadržaju tu točku, da se godišnje sjednice sabora zaključiti, niti sabor razpustiti nesmije, dok se nepretrese budget, i dok se zaključak o tom nedonese. (…)
Autor: dr. Ignjat Brlić (Brod na Savi, 1834.-1892.), političar i pravnik